Slučaj Da Costa i pravna sigurnost: kako bi oslobađajuća presuda mogla uništiti dva života

Catrine da Costa ubijena je i raskomadana 1984. Dva liječnika oslobođena su optužbi za ubistvo 1988. godine, ali su izdvojena u razlozima raskomade. Nije bilo moguće žaliti se. Gotovo 40 godina kasnije država im daje po dva miliona kruna.

Slu

čaj Da Costa nije samo priča o neriješenoj smrti. To je priča o sudskom procesu u kojem je oslobađajuća presuda imala isti društveni i profesionalni učinak kao i osuda. To je ujedno i ispitivanje kako razlozi za izricanje kazne, mediji, administrativne odluke i politička neaktivnost mogu zajedno stvoriti pravni

zastoj.

Prvo što treba reći je da je Catrine da Costa izvorna žrtva zločina. Pronađena je raskomadana 1984. godine, uzrok smrti nije mogao biti utvrđen i niko nije osuđen za njeno ubistvo. Slučaj je kasnije ograničen. Pregled pravne zlostavljanja protiv dvojice imenovanih liječnika ne smije njenu

smrt učiniti fusnotom.

Drugi je da problem vladavine prava u slučaju ne zahtijeva znati tko ju je ubio. Upravo suprotno: osnovno pitanje je kako se država odnosila prema dvoje ljudi kada dokazi nisu bili dovoljni za osu

đivanje.

Središnji paradoks: oslobođen, ali izdvojen

Godine 1988. Thomas Allgen i Teet Härm oslobođeni su ubistva Catrine da Costa. Istovremeno, okružni sud je u razlozima presude napisao da su tijelo raskomadali. Kako je osuda bila oslobađajuća, nije bilo osude za žalbu. Budući da je akt o kojem je sud presudio bio vremenski ograničen i nije dio presude, pitanje krivice nisu mogli ispitati u višoj

instanci na uobičajeni način.

Zbog toga je slučaj postao simbol pravne sigurnosti. Sud će osuđivati ili osloboditi oslobađanja u postupku na koji se odnosi optužnica. Ako, umjesto toga, sud ubaci štetnu izjavu o krivici u osnove presude, a da to ne može biti napadnuto kao osuda, nastaje sudska ničija zemlja. Osoba je oslobođena evidencije, ali je kriva na

sudu zajednice.

SVT je 16. juna 2026. izvijestio da će vlada dvojici muškaraca dodijeliti po dva miliona kruna u ex gratia naknadu. Prema SVT-u, ministar pravde Gunnar Strömmer opisao je problem na sljedeći način: u praksi su osuđeni za krivično djelo za koje nisu optuženi, koje je vremenski ograničeno i na koje se nije moglo žaliti

.

Vremenska linija na prvi pogled

Šta je pošlo po zlu?

1. Razlozi za osudu bili su kazna bez presude. Najozbiljniji nedostatak pravne sigurnosti je taj što je sud zapravo stvorio oznaku krivice bez izdvajanja onima koji su izdvojili žalbenu osudu. To je srž kasnijih kritika vl

ade.

2. Recept je korišten kao legalni ventil. Ako je djelo vremenski zabranjeno, država ga ne bi trebala moći koristiti kao sporednu stazu da ipak izglasi krivicu s razornim posljedicama. Ograničenje nije samo tehnička stvar. To ukazuje na to da državi više nije dopušteno procesuirati djelo.

3. Upravljačka staza pogoršala je štetu zbog osnova presude. Medicinske akreditive su kasnije povučene. Tako je izjava krivice prešla iz teksta suda u praktičnu profesionalnu zabranu. Pitanje više nije postajalo samo ono što je okružni sud napisao, već kako su drugi dijelovi države gradili na

pisanju.

4. Mediji su djelovali kao pojačala. U opisu programa SVT-a piše da dokumentarna serija 2024. ispituje kako je pravosudni sistem došao do zaključka da su liječnici krivi i kako je proces postao jedan od najžešćih rasprava u Švedskoj. U novinskom članku SVT-a nav odi se da je dokumentarac pokazao da je oznaka napravljena na vrlo slabim osnovama. Uloga medija bila je dvostruka: prvo su pojačali pritisak, kasnije je istraživačko novinarstvo doprinijelo popravljanju

.

5. Lanac djece svjedoka i posrednih dokaza postao je pretežak za njegovu nosivost. SVT Play opisuje kako je istraga dobila novi zamah informacijama da bi malo dijete vidjelo raspadanje i kako su pozvani stručnjaci da procjene dječju priču. U pravno sigurnom procesu, takvim se podacima mora postupati s velikim oprezom, posebno kada tumačenja, pamćenja, utjecaja i tehnike ispitivanja odraslih mogu postati dio dokaza

.

6. Nijedan mehanizam učenja nije zatvorio slučaj. U parlamentarnom pitanju iz januara 2025. slučaj je opisan kao sudski skandal i uspoređen sa slučajem Quick. Pitanje je bilo treba li vlada imenovati nezavisnu komisiju. Državni tužilac je u to vrijeme odgovorio da prati stvar, ali nije želio govoriti jer su izdvojeni raz

matrali pravne načine djelovanja.

Sudija i sudije: što se može preispitati?

Ovdje postoje dva različita nivoa. Prvi je obloženi proceduralni nivo. Prvo glavno saslušanje moralo je biti preraspoređeno nakon što je član odbora razgovarao s Aftonbladetom o obrazloženju suda. To je samo po sebi ozbiljno. Razmatranje suda je zatvoreno, a sudioci su sudije predmeta. Ako sudija govori pored njegovih usta, narušava se povjerenje u sud koji predmet raspravlja u sudnici, a ne u medijsku logiku

.

Drugi nivo su lične veze, mreže i bilo kakve veze sudija ili sudija. To zahtijeva pregled dokumenata i izvora. U otvorenim izvorima pregledanim za ovaj članak nema dovoljno provjerenih dokaza da bi se izdvojio određeni sudija ili sudija s privatnim vezama koji bi utjecao na odluku. Ne bi bilo pravno sigurno zamijeniti kritikovanu presudu vlastitim labavim nagovaranjima

.

S druge strane, ono što treba ispitati u ozbiljnoj komisiji je konkretno: ko je sjedio na sudu na svakom ročištu, koje su mandate političkog odbora imali, šta je rečeno u medijskim kontaktima, kako su se rješavala pitanja, kakvi su kontakti postojali između policije, tužioca, stručnjaka i medija i koji su dokumenti bili osnova za formuliranje razloga za presudu?

Zašto slobodno i zamko u isto vrijeme?

Nije moguće sa sigurnošću znati zašto je sud odabrao konstrukciju koja je karakterizirala živote muškaraca. Ali moguće je formulirati oprezne hipoteze, zasnovane na načinu procesa i potonjoj kritici

.

Jedno od mogućih objašnjenja je kompromis. Sud je možda shvatio da optužba za ubistvo nije dokazana, ali je istovremeno htio istaknuti da ipak vjeruje da su muškarci rukovali tijelom. U tom slučaju doći će do kompromisa između zahtjeva dokaza za ubistvo i moralnog zaključka o toku događaja. Problem je što takav kompromis ne pripada krivičnoj presudi ako mu nedostaje žalbena presuda

.

Drugo moguće objašnjenje je pritisak. Slučaj Da Costa bio je medijski optužen, brutalan i politički osjetljiv. Kada zajednica traži odgovore u slučaju visokog profila, sud može doći u iskušenje da pruži naraciju čak i kada dokazi nisu dovoljni za osudu. To može dati osjećaj da je pravosudni sistem ionako nešto riješio, ali cijena će biti da se neizvjesnost stavlja

na optuženog.

Treće moguće objašnjenje je institucionalna samozaštita. Ako bi policija i tužioci dugo tražili trag, savršeno čista oslobađajuća presuda mogla bi se pojaviti kao neuspjeh istrage. Izjava o krivnji u osnovu presude tada može, svjesno ili nesvjesno, ublažiti sliku neuspjeha sistema. Upravo zbog toga sudovi moraju biti posebno disciplinirani: posao suda nije spašavanje ug

leda istraga.

Četvrto moguće objašnjenje je da je sud potcijenio posljedice. Sud je možda gledao na pisanje kao pravnu presudu bez razumijevanja da će postati osnova za opoziv akreditiva, društvenu stigmu i četrdeset godina javnog duga. To objašnjenje ne čini grešku manjom. To samo pokazuje koliko opasni razlozi za izricanje kazne mogu biti kada se bave krivicom izvan

presude.

2 miliona dolara: odakle dolazi suma?

Otvoreno izvješćivanje pokazuje da su Allgen i Härm zatražili po 5 miliona SEK. Vlada je odobrila po dva miliona. Oisín Cantwell iz Aftonbladeta piše da je pet miliona “is cenjeno” na dva miliona po osobi, naglašavajući da to nije naknada ili nadoknada za izgubljeni prihod od rada, već simbolična

gesta.

To je važna stvar: u pregledanim otvorenim izvorima ne postoji transparentan model izračuna koji objašnjava zašto je iznos bio samo dva miliona. Sveriges Radio opisuje kompenzaciju kao ex gratia, odnosno naknadu za ljude koje je država maltretirala. SVT navodi da je motiv bila velika patnja koju su muškarci pretrpjeli. Ali nijedan od ovih izvora ne predstavlja tablicu izgubljenih prihoda, mentalnih patnji, profesionalnih zabrana, socijalne izolacije, starosti, prethodnih procesa

ili udjela državnog duga.

To omogućava sumu za ispitivanje s dvije strane. Može se smatrati visokim jer vlada plaća bez sudske odgovornosti za štetu. Istovremeno, može se smatrati vrlo niskim u usporedbi sa skoro 40 godina profesionalnog gubitka, izdvajanjem, bolesti, izolacije i odsustva mogućnosti zakonskog oslobađanja. Zaključak je da dva miliona izgleda kao politički i moralni ex gratia nivo, a ne puna nadoknada za stvarnu štetu

.

Lekcije vladavine prava

Slu

čaj Da Costa pokazuje da se pravna sigurnost ne odnosi samo na konačnu liniju presude. Riječ je o cijelom lancu: kako policija zaključava hipotezu, kako tužilac bira tužilaštvo, kako se koriste stručnjaci, kako se sudije nose sa svojom ulogom, kako se formulišu razlozi za izricanje kazne, kako mediji pojačavaju krivicu i kako upravne vlasti grade na sudskom

tekstu.

Najopasnija konstrukcija u slučaju nije bila samo da su dvije osobe oslobođene, već i izdvojene. Bilo je to da je oznaka postavljena tamo gdje je vladavina prava imala najslabiji pravni lijek: na osnovu uvjerenja koja je štetila kao osuda, ali se nije mogla žaliti kao pre

suda.

Stoga, ako se ikada imenuje nezavisna komisija, ne bi trebalo jednostavno pitati jesu li Allgén i Härm maltretirani. Trebalo bi da se zapita koja su proceduralna pravila, sudska kultura, medijska logika i odluke o autoritetu omogućile oslobađajućoj presudi da služi kao doživotna kazna

.

Izvori

  • Doktorski magazin: Pojedinačnim liječnicima u slučaju da Costa dodeljena je naknada u iznosu od milion dolara