Razgovori s djecom koji postaju dokaz: nallekort, tejping i ono što nedostaje u spisu

Uppdrag granskning pokazao je nenaucne razgovore s djecom koji mogu voditi do LVU. Tekst stavlja metode naspram zahtjeva o dokazima u novom zakonu, SBU-praznina, snimljenih saslušanja i onoga što stvarno stigne u upravni sud.

Rezime: Dana 22. aprila 2026. Uppdrag granskning je prikazao kako istraživački razgovori s djecom u socijalnoj službi mogu biti presudni za život, a da niko sa strane ne čuje šta je rečeno. U studiji sa Univerziteta u Göteborgu, koju UG prenosi, više od 200 socijalnih radnika odgovorilo je na pitanja o tome kako razgovaraju s djecom. Više od 80 posto ispitanih koristi metode koje nemaju naučnu podršku kada istražuju sumnje na zlostavljanje: kartice s medvjedićima, gdje dijete bira karticu s različitim emocionalnim stanjima, i "tejpanje", gdje se dijete tumači kroz igru s drvenim figurama. Razgovori se dokumentuju kao zabilješke. Policijski razgovori s djecom u Barnahusu se snimaju. U Helsingborgu su kartice s medvjedićima predate upravnom sudu kao osnova za LVU. Opština je sama sebe prijavila prema lex Sarah. Nije dokazano da je svaki razgovor s djecom pogrešan. Ono što je dokazano je jaz između zahtjeva za dokazima u socialtjänstlagen (2025:400) i onoga što zapravo završi u spisu.

Razgovor s djetetom nije sporedna rečenica u istrazi. To je često materijal na koji se oslanjaju odbor, pojedinac i sud kada dijete ne može ili ne želi govoriti svojim riječima. Kada metoda nema naučnu podršku i snimak nedostaje, tumačenje postaje dokaz. To je tema ovog teksta – ne repriza programa.

Šta je UG zapravo pokazao

Program Uppdrag granskning Razgovori s djecom – u zatvorenim prostorijama socijalne službe fokusira se na istraživačke razgovore: razgovore koji mogu biti o nasilju i zlostavljanju i koji mogu biti osnova za intervencije i odluke, uključujući oduzimanje prema LVU. Poenta u otvorenom članku od 22. aprila 2026. nije da socijalna služba razgovara s djecom. Poenta je da skoro niko drugi ne zna šta je rečeno. Dokumentacija se sastoji od zabilješki. Sara Landström, profesorica pravne psihologije, kaže za UG: "Znamo vrlo malo o tim razgovorima. Za razliku od policijskih razgovora s djecom, ovi razgovori se ne snimaju."

Studija sa Univerziteta u Göteborgu, koju UG prenosi, pokazuje dvije stvari koje treba razlikovati. Mnogi socijalni radnici nemaju obuku o tome kako se trebaju voditi istraživački razgovori s djecom. I više od 80 posto ispitanih koristi metode bez naučne podrške kada se istražuju sumnje na zlostavljanje. Landström upozorava na probleme s tumačenjem: da se čitaju stvari koje dijete nije reklo. Anneli Larsson, docentica socijalnog rada, opisuje situaciju kao "malo divlji zapad" i želi vidjeti nacionalne smjernice. UG piše da tada nije bilo planova za to. Ministrica socijalne službe Camilla Waltersson Grönvall rekla je da ono što nije zasnovano na dokazima i istraživanjima ne treba koristiti – i da će novi zakon o socijalnoj službi biti evaluiran.

Pet dana kasnije, 27. aprila 2026., ministrica je pozvala generalnog direktora Socialstyrelsen. Rekla je da ozbiljno shvata ono što je otkriveno, da svaka istraga mora biti pravno sigurna i zasnovana na znanju, i da nije prihvatljivo da pravna sigurnost djece zavisi od opštine u kojoj žive. Sastanak nije propis. To je reakcija vlade na program. Ovaj tekst nastavlja s onim što se može dokazati nezavisno: zakonski tekst, metodološki vodič, praznine u znanju i dokumentovan slučaj.

Zahtjevi zakona i tišina metodološkog vodiča

Otkako je 1. jula 2025. na snazi zakon o socijalnoj službi (2025:400). 5 kap. 1 § je kratak: djelatnost treba biti dobre kvalitete i vođena u skladu s naukom i provjerenom praksom. Svako ko obavlja zadatke u okviru socijalne službe treba tome doprinijeti. 5 kap. 2 § stavlja odgovornost na socijalni odbor da sistematski prati, razvija i osigurava kvalitet. 5 kap. 3 § zahtijeva odgovarajuću obuku i iskustvo osoblja. To nije politička namjera. To je važeće pravo.

Zahtjev nije isti kao da svaka podrška u razgovoru mora imati veliku studiju efekta. Socialstyrelsen opisuje praksu zasnovanu na dokazima kao kombinaciju istraživanja, provjerene prakse, profesionalne ekspertize i situacije pojedinca. To je važna preciznost. Ne spašava metodu koja nema naučnu podršku kada se metoda koristi za istraživanje sumnji na zlostavljanje i zatim se predaje kao osnova sudu. Tada pitanje nije da li je dijete imalo priliku govoriti. Tada je pitanje da li se ono što je zabilježeno može provjeriti.

Socialstyrelsens metodguide om tejping je primarni izvor za ono što agencija zapravo kaže. Vodič naglašava da prisustvo metode nije preporuka. Naučna podrška treba biti navedena u osnovi znanja. Tejping se opisuje kao vizualna prezentacija sa oslikanim drvenim figurama na "sceni" od trake. Nije zasnovana na priručniku. Obuku pruža privatni konsultant. U odeljku o znanju o efektima intervencije stoji da je SBU identifikovao naučne praznine u znanju: jednu o podršci hraniteljskim porodicama i deci smeštenoj u hraniteljske porodice, i jednu o porodicama gde se zna ili sumnja da su deca bila izložena nasilju i zanemarivanju. Upravo ta druga praznina čini UG-ovo pitanje oštrom. Metoda se koristi u istražnim razgovorima o zlostavljanju. Agencija za znanje je označila da istraživanje nije dovoljno u tom području.

Nallekort nije preporučena istražna metoda u istom vodiču. Landström je rekao UG-u da nedostaje istraživanje o nallekortu i da dete može imati poteškoća da razume šta treba reći. European Association of Psychology and Law je, prema UG-u, upozorila na nenačelne alate te vrste. To je upozorenje istraživača, a ne švedska uredba. Ipak, dovoljno je da se razdvoje tri stvari: da dete treba podršku da ispriča, da kartica ili figura može pomoći u tretmanu – i da isti alat postaje nešto drugo kada treba da podrži odluku o prinudi.

Helsingborg: nallekort u aktu upravnog suda

UG-ov dokumentovani slučaj nije anonimna ilustracija. U Helsingborgu je otac optužen za teška zlostavljanja sina Adama tokom spora o starateljstvu. Policija i tužilaštvo su istražili i obustavili slučaj. Okružni i apelacioni sud su dali ocu isključivo starateljstvo. Socijalna služba je nastavila sa svojim stavom: da je otac izložio sina zlostavljanju. U istražnim razgovorima sa decom korišćeni su nallekort. Prema aktu, Adam bi bio ljut i tužan kod oca. Adam, 15 godina kada je UG emitovao, kaže: "Tako nije bilo uopšte. Ona je pokušavala da izvuče ono što je želela i nisam mogao reći ono što sam želeo."

Razgovori su bili osnova za izolaciju i intenzivnu terapiju. Kada je socijalna služba podnela zahtev za LVU, nallekort su predati upravnom sudu kao dokaz. To je srž ovog teksta. Ne da je dete izabralo karticu. Već da je metoda bez naučne podrške postala dokument u sudskom aktu, dok nije postojala snimka za poređenje sa beleškom. Socijalna služba u Helsingborgu je sama sebe prijavila IVO-u prema lex Sarah i posebno kritikuje kako su vođeni razgovori sa decom. Direktor socijalne službe Johan Klingborg je odbio intervju.

Lex Sarah je zakonski sistem ustanove za prijavljivanje, istraživanje i ispravljanje nepravilnosti. Prijava IVO-u nije isto što i da je IVO već utvrdio određenu grešku, i nije preispitivanje presude o starateljstvu. To je priznanje opštine da razgovori nisu bili adekvatni. Prethodna revizija pravne sigurnosti i LVU predloga 2027 bavi se istom strukturom: dokumentacija mora biti sledljiva, kontradiktorne informacije moraju biti prikazane, stav deteta ne sme biti previše tumačen. Helsingborg je dokumentovani primer šta se dešava kada ti zahtevi nisu ispunjeni u razgovoru koji treba da podrži odluku.

Tri praga: razgovor, akt, prinuda

Držite odvojeno tri praga.

Policijski razgovori sa decom u Barnahusu su vidljivi kontrast, a ne model za socijalnu službu. Oni se snimaju, prate više usmerenu metodologiju i mogu se pregledati. Istražni razgovori socijalne službe imaju drugačiju svrhu: proceniti potrebe i zaštitu, a ne pokrenuti krivični postupak. Razlika ne objašnjava zašto upravo ti razgovori koji mogu dovesti do LVU nemaju odgovarajuću sledljivost. To čini pitanje oštrijim. Dete može biti saslušano dva puta, u dva sistema, sa dva različita zahteva za dokazima. Samo jedan razgovor može biti reprodukovan.

Šta čitalac treba da uradi sa ovim

Često postavljana pitanja

Da li 80 posto znači da su četiri od pet razgovora s djecom u Švedskoj neznanstveni?
Ne. Brojka se odnosi na socijalne radnike koji su odgovorili u anketi Univerziteta u Göteborgu, koju je prenio UG: više od 80 posto koristi metode bez istraživačke podrške kada istražuju sumnje na zlostavljanje. To nije uzorak prikazan kao nacionalni udio svih razgovora.

Preporučuje li Socialstyrelsen snimanje?
Ne. Vodič metoda izričito kaže da prisustvo metode nije preporuka. SBU je označio nedostatke u znanju, između ostalog, kod sumnje na nasilje i zanemarivanje.

Da li socijalna služba mora snimati razgovore s djecom?
Ne postoji opšta obaveza snimanja koja odgovara policijskim ispitivanjima djece. SoL zahtijeva dokumentaciju značajnih informacija i aktivnosti prema nauci i provjerenom iskustvu. Nedostatak snimanja stoga nije automatski nezakonit. To je pravna praznina kada bilješka postane dokaz.

Da li je Helsingborg dokaz da LVU uvijek počiva na karticama s medvjedićima?
Ne. To je dokumentovan slučaj gdje su kartice dostavljene upravnom sudu, a opština se zatim prijavila prema lex Sarah. Jedan slučaj pokazuje kako lanac može izgledati. Ne može se prevesti na sve slučajeve oduzimanja.

Da li je zahtjev za dokazima u novom SoL-u učinio metode nedopuštenima?
Zakon zahtijeva nauku i provjereno iskustvo od 1. jula 2025. Ne navodi kartice s medvjedićima ili snimanje. Izjava ministra je političko usmjeravanje, a ne lista zabrana. Pitanje u pojedinačnom slučaju je da li se osnova može ispitati i da li su ograničenja metode prikazana.

Izvori